valentinovo
Svim djevojkama administrator Subote četrnestog želi sretno Valentinovo.
 |
Otvori blog |  |
Bujrum na moj blog
Svim djevojkama administrator Subote četrnestog želi sretno Valentinovo.
tu sam
svim mojim čitaocima
dok se mi mrzimo, ljudi uživaju i žive.
Šta reći? Koju posluku porati? Kome?
Budi žena Papeta, kaže Ustaj Safete, već je sedam. Safet: Jel opet Ronaldo?
Nisam nacionalista, samo imam dobro pamćenje.
Ima tu već nekoliko ljudi za koje sam primijetio da redovno posjećuju moj blog. S nekima sam čak zapodjenuo i određenu komunikaciju. Drago mi je da su tu i susjedi, dakako. A, eto, zahvaljujući ovoj statistici, vidim da me čita dijaspora iz, mislim, barem preko 30 zemalja, što je kul. Ovaj, dakle, post posvećujem svima vama koji volite moju slobodnu misao i navraćate da se napojite mojom inspiracijom.
Pisao sam ja ovaj blog još dok su mnogi od vas pišali u gaće. Neki dan Saša Lošić reče ono što ja odavno znam: Kad prođe malo vremena sjećaćemo se sa sjetom ovih sad vremena i govorit: Eh, bila su to vremena. No, dok ih živimo, nažalost, toga nismo svjesni. E, tako sam se i ja prisjetio bliske prošlosti u kojoj sam pisao jedan prošli blog. Družilo se tad nas nekoliko blogera i blogerki, a da ništa jedno o drugom ne znasmo (u realnom svijetu). A, onda smo se svi fino okupili jedared na jednom mjestu i trajno se upisali kao prijatelji, makar živimo na različitim krajevim svijeta. Danas se vrlo rijetko upratimo i čujemo, no eto, ostale su uspomene na taj susret. Ne sjećamo se dakle nikakvih finesa iz postova, nikakvih stilskih figura, neobičnih sintagmi i slično, zbog kojih smo možebit (kako ko jelte) dumali i dumali, ostao je upamćen samo susret i lijepo druženje. I da, jedna od tih blogerki mi je tad poklonila veeeeeliku hemijsku olovku, evo je i sad pored mene dok pišem ovaj post i sjećam se tih lijepih prošlih vremena, koja su bila jednako turobna kao i ova danas. A, ta je olovka meni vjerovatno najveći kompliment od svih poklona ikad.
Život je kratak, a ja sam se zapetljao u te neke knjige kao da idem na Mount Everest. Treba mi 30 godina da se popnem na vrh i još 50 da siđem nazad. (Johnny Štulić)
